Razvodno putovanje
Za desetak dana krećemo na razvodno putovanje. Smijem se sa sobom jer nam ovo nije prvo, već treće takvo putovanje. Doduše, trebalo je biti drugo, ali krivo sam bukirao avionske karte za prvo. Uspjeli smo bukirati novi let, pa da "krive" karte ne propadnu - ponovili smo isti izlet, mjesec dana kasnije. Dobro je ispalo što sam živio u budućnosti. Ha!
"Znam za bračno putovanje, ali nikad nisam čula za razvodno putovanje. Što je to?", pitala me psihologinja radoznalo. "Pa... Hmm... Valjda kad ima ljubavi, ali je zamor od popravljanja jači... pa ljubav... ne teče...", odgovorio sam nekako nespretno. "A dobro je i za vidjeti što ima živog u vezi", dodao sam.
Od naše odluke da se rastavimo, odnosno razdvojimo, prošlo je mjesec dana. I vidi čuda, kad smo oboje "pustili" - ljubav je potekla. Što smo uopće pustili, pitam se? Kontrolu, očekivanja... Ego valjda. Svašta nešto se otpustilo jer nismo imali više što izgubiti. A svejedno smo - tu. Mora da smo taj tjedan pričali preko dvadeset sati. Paradoksalno, ostala je samo iskrenost, i želja da je nefiltrirano izgovorimo, bez straha od povrijeđenih osjećaja. Istina oslobađa. Zamisli!
Dva tjedna kasnije pala je ideja za treće putovanje, a odluka o tromjesečnom odvajanju i dalje ostaje. Gledamo na to kao na razdoblje "životne inventure i sazrijevanja", i ne znamo što će donijeti, a što odnijeti.
Hoćemo li naći novi zajednički put ili nećemo? Pokazat će se, to sada ionako nije važno. Ono što mi sada grije srce je to što više nema borbe moći, nema "neprijatelja". Napokon sam doživio brak za koji sam se toliko borio. Izdišem teško jer shvaćam, ponovno, da se to dogodilo tek kad smo se oboje predali. I pustili da bude.
Mir je tako nepoznat, ali dobrodošao, da se pitam jesmo li kao dva noja, s glavama u pijesku, pa smo samo skočili natrag u "honeymoon", zbog straha od odvajanja? Ne, problemi su i dalje tu, kao i sam život, i sve što ide s njime. Pričamo otvoreno i iskreno, a ono što moramo riješiti odvojeno... to moramo riješiti odvojeno. Sada smo samo dvije osobe koje se susreću. Dovoljno. Ne dovoljno, nego - pa da!
Ne znam zašto sam krenuo sve ovo pisati. Možda da si zabilježim "gdje sam", i da ne zaboravim da je mir u braku moguć. I da neću pristati na ništa manje.