"Ali nisam to naručio, htio sam njoke s četiri vrste sira, ne pizzu", razočarano kaže čovjek za susjednim stolom konobaru. "Nemamo to u jelovniku, samo pizzu s četiri vrste sira", odgovori mu. Žena tog čovjeka naprasno kaže konobaru: "Dobro je, pojest će". Zatim isto ponovi njemu, kao da je malo dijete lišeno prava na svoj glas.
U tom trenutku pogledao sam čovjeka i osjetio njegovu nelagodu i sram. Ljutnju u stvari. Njegov izraz je bez ijedne riječi sve govorio. Lice mu se objesilo, ramena zaokružila, a usnice pripojile u tanku crtu.
"Koliko sam puta bio u njegovoj koži...", pomislio sam. Čovjek se naposljetku složio - da ne radi scenu. Ali očito je nezadovoljan narudžbom, a više od toga ženinim ponašanjem.
Par dana kasnije svjedočio sam sličnoj situaciji u obitelji. Otac je nešto odlučivao za mamu dok je ona stajala pored njega. Krv mi je uzavrela u sekundi i drsko sam rekao: "Kako ružno! Pa tu je kraj tebe, pitaj nju!".
Par trenutaka kasnije shvatio sam da to nije bila moja bitka i da se nisam trebao miješati. Kad sam se umirio, sjećanje je došlo samo:
Mama, mogu na more s prijateljima?
- Ne!
Zašto?
- Zato.
Ali svi idu, zašto ja ne mogu?
- Jer sam ja tako rekla!
Ali zašto?
- Rekla sam ti da ne možeš! Vidiš da kuham ručak! Idi u sobu jer ću te reći tati!
Osjećao sam u prsima ljutnju mog malog dječaka. Sjećam se da sam u sobi plakao i ponavljao si: "Zašto, zašto? Nije fer!"
Sjeo sam u mislima pored uplakanog dječaka. Dopustio sam mu da sam osjeti moju prisutnost, kad bude spreman. To se obično dogodi kad se umiri. Tada me pogleda.
Već sam ovu praksu ponovio toliko puta da mi "mali ja" vjeruje. U početku mi je prkosno znao reći: "Došao si se ljutiti i kazniti me?", ali s vremenom smo razvili siguran odnos i oboje znamo da smo to - ja. Kad me pogleda, puštam da osjeti moj mir i sigurnost da ga neću osuditi na bilo kakav način.
"Znam. Nije fer. Smiješ osjećati ljutnju i mržnju prema mami. Ok je. Smiješ. Možeš reći i napraviti što god želiš. Neću se ljutiti, kazniti te ili napustiti. Kad budeš spreman, tu sam. Ako želiš, možemo i samo sjediti. Ne moraš ništa.", kažem mu nježno i s ljubavlju.
Pogleda me crvenim očima i kaže: "Zašto me ne pusti? Što sam napravio krivo? Nisam dobar?"
"Ne znam zašto te ne pusti. Možda je umorna ili zabrinuta da ti se nešto loše dogodi. Ali to ne znači da si nešto krivo napravio. Dobar si. Uvijek.", odgovorim.
"Ali zašto ne kaže? Zašto drugi mogu ići, samo ja ne?", upita.
"Trebala ti je objasniti, ali nitko je nije naučio da treba. Mama bi bila tužna da ti se nešto dogodi. Kaže ti 'ne možeš' jer te voli, ne jer nisi dobar."
"Ne pusti me jer me voli? Jer bi plakala? Ne jer nisam dobar?", pita zbunjeno s iskrom u očima.
"Da, mama te voli. Dobar si i kad se ljute na tebe, i kad se ti ljutiš na njih. Uvijek."
Nagne glavu na moje rame i sjedimo par trenutaka u miru.
"Jesi li dobro?", pitam ga.
"Da, dobro sam".
