Kamenčić u cipeli
Napraviti web jednom, pa drugom, pa trećem klijentu je lagano, ali dosadno do boli. Osim dizajna koji outsourceam, sve je više-manje isto. Oduvijek sam više volio raditi na svojim projektima.
Prošlo je desetak godina od zadnjeg i ne mogu se pokrenuti. Niti jedna ideja nije dovoljno dobra, a izlika imam barem stotinu, i s godinama taj broj ne pada.
Ali težak osjećaj u trbuhu i stisnuta čeljust govore mi da ima tu još nečeg - strah, očito. Ali strah od čega? Što ne želim vidjeti ili si priznati?
Jesam li prestar da ganjam još jedan projekt? Do sada sam uvijek imao nekog partnera. Treba pričati s ljudima, a to mi je teško. Da sam barem ekstrovertiran.
Pitam se je li mi gore uspjeti, ili ne uspjeti. Uspjeti znači promjenu - novu odgovornost i izloženost. Ne uspjeti je samo još jedan "a jebiga", i život ide dalje. Možda sam izgubio onu hrabrost koja me gurala da s dvadeset godina kucam po kućama i pitam ljude žele li staviti apartmane online.
Ne mogu izostaviti ni komociju. Oh, kako volim biti komotan - radim kad želim i odmaram kad želim. Imam sistem i dobre klijente. Novac dolazi - što mi sada treba neki projekt koji će to pokvariti? A bome sam se namučio da dođem dotud.
Možda mi je dosadno. Hmm... Pa nije baš. Živim sa ženom. Imam i stare roditelje čije ponašanje sve više nalikuje dječjem. Ako to nije dovoljno, tu je i mali egocentričan pas koji misli da je diktator. I nije u krivu.
Idealno bi bilo da me ideja o projektu napusti jer me živcira. Ali ne! Žulja me kao kamenčić u cipeli. I to već godinama. Ignoriram svim silama, ali džabe - kako narod kaže. Zar ne bih radije ljenčario s nekom knjigom u hladovini? I na privatnom otočiću, kad već fantaziram...
Odkud želje uopće dolaze?
A ne! Neću ulaziti u to!
Težak osjećaj i dalje ostaje.
Zaboravit ću. Lažem. Shit!
Ma, nemam pojma!