Upitnik
Sjedim za malim drvenim stolom u dnevnom boravku kod bake. Guram ga naprijed-nazad jer se klima. Imam šest godina i pišem zadaću.
Čujem ulazna vrata. Vidim sestru i njezinu prijateljicu kako se hihoću u hodniku. Bacaju torbe na pod i ulaze u dnevni. "Što radiš?", pita sestra.
Učim pisati upitnik. "Da vidim!", kaže prijateljica i gura mi ruku s bilježnice. Okrene se prema sestri, i kroz smijeh kaže: "Jesi vidjela te upitnike? Koji upitnici! Ha, ha, ha!"
Gledam je dok mi se ruga, pa sestru. Spustim pogled na pola stranice iskrivljenih upitnika. Osjećam toplinu na licu. Sram.
"Pusti ga, idemo vani", odgovori sestra.
Ostao sam sam s tim upitnicima. Poniženo sam zatvorio bilježnicu, odgurnuo klimavi stol, strpao sve u torbu i otišao u kuhinju vidjeti što to baka dobrog kuha.
I danas, kad pišem upitnik, radim to kao da me netko gleda, i na sekundu ponovno postanem onaj šestogodišnjak za klimavim stolom.