San
Ulica je bila duga, široka i blago je padala prema jugu. Ogromne lipe nizale su se s obje strane poput antičkih stupova. Ogoljene grane nije bilo briga za užas koji se događao na hladnom asfaltu koji su prekrivale.
Dim ispaljenih metaka miješao se s hladnim zrakom rane zimske zore. Parao mi je nosnice dok sam klečao i čekao da moj život skonča.
Pored mene, s desne strane kleče tri vojnika. S lijeve strane isto. Do njih, iza stabala i željezne ograde je duboki kanal. Čujem žamor vode kako se miješa s prigušenim jecajima. Ruke su nam na leđima, a iza nas odzvanja stupanje protivničkih čizama. Osjećao sam adrenalin u prsima. Repetiraju puške. Zatvorio sam oči i duboko udahnuo.
Čujem pucanj i pad tijela s lijeve strane. Tijelo mi se zgrčilo u teroru. Zatim par rafalnih hitaca i tupe udarce tijela o asfalt. "Na meni je red. Moj život je gotov", pomislio sam.
Ponovno sam udahnuo, ovoga puta sporije. Pripremao sam se. Sjećam se tihog izdaha i pomisli: "Spreman sam umrijeti, ne bojim se." Prihvatio sam svoj kraj. Opustio sam tijelo i osjećao sirovu silu iščekivanja neizbježne smrti.
U podnožju ulice začulo se glasno komešanje. Vojnici iza mene potrčali su dolje pucajući. Osjetio sam da je jedan vojnik ostao dovršiti posao. Čekao sam u miru svoje smaknuće.
I dalje sam držao oči zatvorene. Dišem. Čekam. Prošao je trenutak. Dva. Tri... Mirio sam se sa svojom sudbinom koja nikako da stigne.
Čujem galamu i pucnjeve, ali to više nije moj problem. "Hajde, što čekaš. Pucaj, spreman sam", pomislio sam zbunjeno.
Prošlo je još nekoliko trenutaka. Otvorio sam krišom oči i sporo okrenuo glavu unazad, preko ramena. Htio sam pogledati vojnika u oči, možda dobiti odgovor zašto oklijeva.
Ugledao sam vojnika u punoj opremi. Prepoznao sam žensko lice ispod šljema koji je padao do obrva. U desnoj ruci grčevito je držala koplje upereno u mene. Tijelo joj je podrhtavalo i odavalo oklijevanje. Koljena su me ubijala i oprezno sam ustao podižući ruke otvorenih dlanova. Odstupila je korak unazad, uplašena mojim ustajanjem.
Stajao sam iznenađujuće smiren, ne obazirući se na okolni ratni kaos. Gledao sam u njezine širom otvorene oči. Osjećao sam njezin strah, ali ne i svoj. Bio sam u potpunom miru. Zakoračio sam prema njoj kao prema plahoj životinji. Nije se pomaknula, što sam protumačio kao znak da joj se mogu približiti. Nešto me vuklo prema njoj, ni sam ne znam što. Korak. Dva. Gledali smo se u oči, na pola metra jedno od drugog.
Svaki njen treptaj bio je strateški - brz i odmjeren. Niz prljavo lice spuštala se kovrča tamne kose, tik uz oko. Koplje se nije pomaknulo, ali više nije bilo upereno prema meni. Nisam se bojao. Ni nje, ni koplja, ni okolne paljbe. Kako bih mogao kad mi smrt više nije bila nepoznata. Opustila se u mom pogledu, i napokon izdahnula. Strah je i nju napustio.
Zakoračio sam još jednom. Uniforme su nam se dodirivale dok smo se nekoliko trenutaka gledali izbliza kao da ništa osim nas ne postoji. Osjetio sam toplinu u svom tijelu i poriv da je privučem bliže. Njen pogled postao je blag. Lice joj se opustilo, ramena isto.
Pogledao sam joj usne, zatim oči. Srce mi je počelo jače kucati. Uhvatio sam široke ovratnike njene maskirne jakne i privukao je k sebi. Kako sam se približavao njenim usnama zatvorila je oči. Poljubio sam je. Osjećaj je bio poznat, kao da nam to nije bio prvi poljubac. Usne su nam se razdvojile. U tom sam se trenutku probudio - izgubljen u vremenu i prostoru.