Samo čovjek
U knjizi Peme Chödrön Kad se svijet sruši (eng. When things fall apart), ova rečenica mi se danima vrti u glavi:
Dok god ne želimo biti iskreni i dobri prema sebi, uvijek ćemo ostati infantilni.
Podsjetila me na početak terapije, prije godinu dana. Pitao sam se što će se dogoditi ako se otvorim i krenem dijeliti svoje strahove, razmišljanja... sebe u stvari, i to sirovo, iskreno. Jedan dio mene je u šali a drugi u strahu čekao trenutak kada će me psihologinja proglasiti ludim.
Nisam to dočekao pa sam je sam pitao. Pukla je od smijeha! Zašto bih to napravila, upitala me i rekla da nemam nikakvih problema koje nema svaki drugi čovjek. Nažalost, kaže da mnogi s "običnim", svakodnevnim problemima neće nikada niti pomisliti na terapiju.
Mnogo se od tada promijenilo. Najviše, glas unutarnjeg kritičara je utihnuo. Do tada, nitko me nije mogao lagati ili uvrijediti kao ja sam sebe, često automatski i nesvjesno. Prijatelj mi je znao reći: "Zapališ fitilj i okreneš top prema sebi."
Morao sam naučiti drugačije pričati sa sobom, bez osude, nježno i strpljivo kao da pričam s malim djetetom. Preodgajanje nije brz proces. Ali nije ni težak - samo nepoznat.
Trebao sam pronaći rečenice koje mi ne zvuče kao floskule. Afirmacije to nisu. U meni aktiviraju kritičara i, ko' iz puške: "Daj, ne seri!".
Terapija obično započinje sa "kako si", a "dobro" za psihologinju nije dostatan odgovor. Zato sam se naučio prije seanse skenirati i iskreno odgovoriti, najprije sebi. Sada mi je normalno kroz dan jednom ili dvaput na isti način upitati se kako sam.
Osjećam se kao luzer, totalno nezainteresiran za išta. Frustriran sam jer mi ne ide na poslu i osjećam se nesposobno. Tužan sam i ne znam zašto. Danas osjećam više prostora u sebi...
Ovakve rečenice izgovaram si kao informaciju. Kao svoju istinu. Bez prezira ili samokritike. Zatim si validiram trenutno stanje: "I to je ok, smijem se tako osjećati. Smijem osjećati sve".
Gledam unazad i shvaćam da me to učilo iskrenosti prema sebi. Prestao sam očekivati da se osjećam onako kako afirmacije kažu da bih trebao.
Prije bih si grubim tonom govorio: "Zašto sam uvijek tako ljut!", a sada: "Ljut sam. I to je ok. Smijem biti ljut." Ostajem par trenutaka s time i samo dišem, osjećam. Pitam se tada što mi treba - samoća, društvo, zagrljaj, odmor...
Trošio sam puno energije na skrivanje istine. Od sebe i od drugih. Jer, ako nisi "dobro" onda nešto nije kako treba. Siguran sam da bi mi i Pema rekla da nisam lud - samo čovjek. I sve što ide s time.