Priča o praznoj stranici
Priča počinje u osnovnoj školi. Pisanje zadaćnice, za ocjenu. Gledam u prazan papir. Vrtim kemijsku. Um prazniji od papira.
Osvrnem se oko sebe - svi nešto pišu. Ja bih radije brojao linije u bilježnici.
Pitam se što da napišem. U glavi samo jedno: "Nemam pojma. Ovo je glupo!"
Nogom tapkam ispod klupe. Svakih par minuta pogledam sat. Glava gori, tijelo bi pobjeglo.
Za dvadeset minuta zvoni. Panika. "Daj, izmisli nešto. Bilo što. Samo nemoj predati prazan papir."
Pokušavam se pribrati: Uvod, radnja, zaplet, rasplet. Tema - bilo što. I čudom, um se smiri i počne surađivati.
Pišem najbrže što mogu, a da ostane čitko. Rastežem slova i razmake među riječima. Nema vremena. Nema veze. Papir se puni. Ja sretan. Priča se rodila.
Kakva je bila? Nemam pojma. Zvonilo bi prije nego stignem pročitati. Ocjena? Nekad 3, nekad 4. Sasvim solidno, uzimajući sve u obzir.
I evo me danas, u četrdesetima. Pišem. Ne savršeno, možda ni dobro - ali pišem. Tražim svoj glas, i to je dovoljno.
Cijeli život sam mislio da ne znam pisati. A ovaj web postoji upravo zbog toga. Da ispravim staro uvjerenje.