Pogled u pod
Odlazimo žena i ja s kave, krenemo niz ulicu kad nas iznenada prestraši glasan zvuk struganja željeza po asfaltu.
Vrijeme se usporilo dok sam okretao pogled u smjeru zvuka. Scena kao iz filma - auto na raskršću, a kotač se kotrlja preko ceste.
Pogledam ženu i vidim da je zbunjena, kao i ja. "Čovječe, kotač mu je otpao", kažem joj, kao da sama ne vidi. Pokušavamo se pribrati i žurnemo prema njima.
Pale se žmigavci. Izlazi čovjek iz auta i trči za gumom koja se zaustavila na nogostupu preko ceste. Njegova suputnica, supruga vjerojatno, također izlazi. Potreseno kopa po torbici i vadi mobitel. Po registraciji uviđam da su stranci.
Pitam čovjeka treba li mu pomoć: policija, vučna služba, što god... Drži pogled u pod dok užurbano i posramljeno odgovara da imaju ovdje prijatelje i da će sami riješiti. Nije me nijednom pogledao.
Ništa, okrenemo se i idemo dalje.
Ono što me u cijeloj situaciji iznenadilo, čak možda i više od same filmske scene otpalog kotača, je to što se čovjek osjećao glupo i posramljeno zbog toga.
Kao da nije dovoljno da ti otpadne kotač, nego se još i sramiš zbog toga.
Podsjetilo me kad sam bio mali, oko šest godina. Po povratku s mora, zabunom sam uhvatio ruku mamine prijateljice. Njima je bilo smiješno. Meni nije.
"Ne trebaš se sramiti", rekla je mama.
I tako sam naučio da trebam.