Nit
Sjedio sam oko podneva u hladovini i odmarao. Neposredno ispred mene, između dvije grane, sunce bi povremeno obasjalo nit paučine koja se njihala taman između sjene i svjetla. Večer je. Ta je scena cijeli dan ostala sa mnom.
Zapuhalo bi snažnije, a ja bih pomislio: "Nema šanse, puknut će!". Ali nije, što me iznenadilo i zainteresiralo. Povremeno bih zatvorio oči, a kad osjetim vjetar, u glavi čujem "Sada puca!" pa provjerim. Ništa! Rasteže se s granama! Kako? Grane bi se poprilično razmaknule, dovoljno da nit pukne, bar po mojoj procjeni. Ali ne puca. Ta nit prkosi vjetru kao da mu se ruga. Ili se ruga meni?
Zagledao sam se u tu čudesnu nit i divio se njenoj fleksibilnosti. Prošlo je dobrih pola sata te igre, ali i dalje nisam shvaćao kako ne puca. Ne znam ništa o paucima, osim da pljuvačku koriste pametnije od ljudi. I da su grdi. Ta me nit fascinirala jer se i dalje rastezala s vjetrom.
Rodila se nova misao: Kako da ja budem takav? Kad me život ljulja i rasteže do granice pucanja, a ja... ja se rastežem s njim, kao i ta nit. Ta misao mi je izmamila osmijeh. Život bi bio nekako... ne lakši, nego prirodniji?
Zatim se otvorilo novo pitanje - zašto već nisam? Dobro pitanje. Onaj osmijeh? Otišao je s novim naletom vjetra. Nit nije. Ostao sam još malo s tom niti i pitanjem prkosi li vjetru - ili surađuje s njim.