Neće se zid sam napraviti
Ne znam nikoga tko radi više od mog starog. Taj čovjek, sada u sedamdesetima, i s par zdravstvenih izazova, još uvijek ne zna stati. A kad stane, taj je odmor prokleto zaslužen. Ako je pak spriječen i ne može raditi - sutradan će biti frustriran i prožet krivnjom.
U djetinjstvu, ako me vidio da "ne radim ništa", zvao bi me da nosim kamenje - jer neće se zid sam napraviti. Kao dijete brzo sam naučio sakrivati se od njega. I usput sam zamrzio fizički rad.
Ali i ja sam bio takav. Znao sam mjesecima raditi bez dana odmora po 14 sati dnevno - jer neće se projekt sam završiti. Zatim bih se mjesecima oporavljao od burnouta.
Da mi je znati od koga sam to pokupio.
Za odmor tu su bili film, knjiga, podcast, kava u baru, odlazak na neki event...
Tek u ranim četrdesetima sam povezao da su sve to aktivnosti koje me stimuliraju. Važne su i potrebne, ali me ne odmaraju. Nije čudno da sam se stalno osjećao umorno.
Počeo sam svakodnevno ležati na krevetu po sat vremena, i ne raditi ništa. Bez slušalica. Bez ekrana. Bez distrakcija...
Prvih nekoliko tjedana, nakon desetak minuta ležanja bih zaspao. Nakon što sam nadoknadio san - počinju borbe. Samo ležanje bez distrakcija mi je izgledalo kao da ljenčarim i besposličarim. Shvatio sam da je odmaranje vještina koju nisam nikada naučio i ubrzo sam povukao paralele s ocem.
Iako je odmor sličan meditaciji nema strukturu, ni objekt pažnje na kojeg se vraćam. Imam potpunu slobodu. Opuštam mišiće i puštam gravitaciji da me vodi. Kad se misli pojave, promatram o čemu razmišljam, koje emocije se bude i gdje ih u tijelu osjećam. Nemam pravila, osim jednog: ako nešto traži pažnju, to je dobije, zatim puštam.
John Bradshaw, poznat po radu s unutarnjim djetetom, jednom je dobio pitanje je li ikada doživio izvantjelesno iskustvo. Odgovorio je da prvih četrdeset godina nije uopće bio u svom tijelu.
Zvuči poznato.