Moj album
Imao sam oko sedam godina kad sam prvi put pronašao novac na podu. Sjećam se te sreće i slobode: "Moj prvi novac! Mogu si kupiti što god želim!" Pojurio sam na kiosk.
"Koje cigarete danas?", bezvoljno me pitao Piero, prodavač sitne građe i ispijenog lica. Bio sam potrčko za penziće iz zgrade, za žvaku, naravno. "Ne danas!", kažem mu s razvučenim osmjehom. "Nešto ću kupiti za sebe", i ponosno pokažem novac.
Nakon pet minuta Piero vikne: "Ajde! Kupi nešto ili nemoj, ali idi! Sigurno te već traže!" Dosadilo mu je dok sam zapitkivao: "A koliko ovo košta? A ovo?"
Kupio sam album za naljepnice i par naljepnica. Piero je sigurno bio sretan da napokon odlazim jer mi je dao žvaku. Sav sretan trčao sam doma pokazati što sam kupio.
Ispred zgrade, kraj auta, stajala je mama. Pričala je sa susjedima. Rekao sam da sam pronašao novac i pokazao joj album. Htio sam podijeliti svoju sreću.
"Našao si novac? Zašto si kupio album, a ne nešto drugo? Sada ćeš morati kupovati naljepnice, a to košta. A novac?"
U trenu sam potonuo. Sjećam se osjećaja koji se u jednom dahu, iz čiste sreće pretvorio u krivnju i sram.
Neko vrijeme kupovala mi je naljepnice, koliko je mogla, ali ubrzo mi je dosadilo žicati. Znao sam vrtiti gotovo prazne stranice albuma i čitati opise ispod praznog mjesta za naljepnicu.
Rano sam naučio da ono što kažem, napravim, pa čak i ono što kupim vlastitim novcem - nije dobro. I kao dijete, donio sam jedini zaključak koji sam znao: da ja nisam dobar.