Kako se usuđuješ
Prije dvadesetak godina sreo sam poznanika kojeg nisam vidio mjesecima. Nakon kratkog "kako si, i što ima", tiho kaže: "Moram ti ovo reći... Ne znam kako..." Dah mu se ubrzao i tijelo ukočilo, a ja sam se uozbiljio. "Što je bilo?", pitam ga.
"Zbog tebe sam završio faks, ali dobro si me sjebao! Danima nisam spavao. Morao sam ti reći, baš me grizlo."
Sve ok. To je zbog onog razgovora u autu?
"Da. Govorili smo da imam još dva ispita i da ih vučem cijelu godinu. U jednom trenutku si se obrušio na mene. Rekao si da odugovlačim jer ne želim odrasti. Dok sam na faksu mama kupuje toaletni papir, i sve mi je servirano. Nakon faksa, ide posao i odgovornost. Nema više: 'mama, gladan sam'. Jebi se kako znaš i umiješ, kao i svi mi drugi."
Uh... shit! Kužim... Sori, nisam te htio tako zakucati, ali dopizdilo mi je tvoje kukanje.
"Sedam dana nisam spavao kako treba. Razmišljao sam o tome i kako se usuđuješ. Mrzio sam te danima, pa me prošlo."
Nije mi to prvi put da se tako istresem, pogotovo ako sam iritiran i umoran. Istresem se bez obzira kako će druga osoba to doživjeti. Stvarno nisam imao loše namjere.
"Znam! Skontao sam to na kraju. Bio si u pravu ali nisam si to htio priznati. Uglavnom, dao sam ispite u dva mjeseca i faks je gotov. Sad sam pripravnik. Sjebao si me, ali hvala ti! Možda bih još bio na faksu..."
Ajde super, kažem, i čestitam na poslu.
"Da... Još živim doma, ali dajem dio za režije."
Pričali smo još kratko o filmovima koje smo u međuvremenu pogledali, i pozdravili se.
Njegovo "Kako se usuđuješ?" mi i danas zvoni kad me netko pita za mišljenje. Od tog događaja, počeo sam više paziti što kažem, i kako. A često samo šutim.